Početna strana > Debate > Kosovo i Metohija > UN i kosovska nezavisnost
Kosovo i Metohija

UN i kosovska nezavisnost

PDF Štampa El. pošta
DŽon R. Bolton   
petak, 14. mart 2008.

(12.3.2008. American Enterprise Institute)

Jednostrano proglašenje nezavisnosti Kosova stvara vanredan rizik nestabilnosti na Balkanu, u trenutku razbuktavajući etničke napetosti, otvorivši mogućnost daljih promena granica duž etničkih ili verskih linija, stvarajući potencijalno privlačnu bazu operacija za radikalne islamiste koji dolaze izvan Evrope i proširivši rastući broj sporova koji iznova prete da podele Rusiju i Zapad.

Međutim, jedno pitanje koje je dosad privlačilo samo perifernu pažnju odnosi se na licemerje onih članica Evropske Unije koje su priznale kosovsku nezavisnost uprkos odsustvu ovlašćenja Saveta Bezbednosti Ujedinjenih Nacija. Štaviše, to proglašenje ne samo da nije bilo ovlašćeno već je i sasvim protivno kontrolnom autoritetu UN u ovom slučaju, Rezoluciji 1244 Saveta Bezbednosti iz 1999. godine. Ta rezolucija izričito navodi da Ujedinjene Nacije ''iznova potvrđuju privrženost svih Država članica suverenitetu i teritorijalnoj celovitosti Savezne Republike Jugoslavije i ostalih Država u regionu, kako je predviđeno Helsinškim završim aktom...''

Dok Rezolucija 1244 bez sumnje dozvoljava mogućnost promene statusa Kosova, namera njenih sponzora je bila da se to dogodi pod ingerencijama Saveta Bezbednosti, što se nije desilo. Imajući u vidu praktičnu izvesnost ruskog (i verovatno kineskog) veta u slučaju nekog novoponuđenog nacrta rezolucije u tom smislu, to se neće ni desiti, ni sada ni u doglednoj budućnosti. Dakle, Savet Bezbednosti, koji je prethodno definisao status Kosova, sada nema načina da ga promeni.

Srbija, Rusija i neke evropske vlade su se bunile, ali njihovi protesti su gurnuti u stranu. Srbija i Rusija tvrde da će cepanje jedne zemlje-članice UN bez njenog pristanka označiti presedan za slične akcije u budućnosti po ''međunarodnom pravu'', što ni oni ni mnoge druge države ne bi želeli da se desi. Kao minimum, oni tvrde, svojim delovanjem mimo Saveta Bezbednosti i, zapravo, kršenjem postojeće rezolucije Saveta, države koje priznaju nezavisnost i suverenitet Kosova slabe i Savet i UN u celini.

Za Sjedinjene Države, delovanje mimo Saveta Bezbednosti ne predstavlja ništa novo. Štaviše, NATO je sproveo svoju vojnu kampanju protiv Srbije 1999, a koja je na kraju i dovela do Rezolucije 1244, bez ovlašćenja Saveta Bezbednosti. U to vreme, evropske članice NATO su u potpunosti odobrile odluku da se Srbija bombama natera na poslušnost, zgodno zanemarujući odsustvo mandata Saveta Bezbednosti. Međutim, Generalni sekretar UN, Kofi Anan, naširoko je kritikovao tu odluku, rečima: ''Ukoliko se Savetu Bezbednosti ne vrati njegova vrhovna uloga jedinog izvora legitimiteta za upotrebu sile, krenućemo opasnim putem ka anarhiji.'' Anan je kasnije rekao da akcije poput one koje je preduzeo NATO predstavljaju pretnju ''samom jezgru međunarodnog sistema bezbednosti... Samo Povelja UN pruža univerzalnu pravnu osnovu za upotrebu sile.''

Glavno pitanje, međutim, leži u kontrastu između onoga što je upravo urađeno u slučaju proglašenja kosovske nezavisnosti, i opsežnih evropskih kritika na račun američke odluke da zbaci irački režim Sadama Huseina 2003. Mada su mnoge evropske vlade, uključujući i italijansku vladu tadašnjeg premijera Silvija Berluskonija, podržale međunarodnu koaliciju koja je eliminisala Sadamovu pretnju međunarodnom miru i bezbednosti, mnoge druge, a na prvom mestu Rusija, Francuska i Nemačka, žestoko su se protivile toj operaciji. One su žučno tvrdile da je odsustvo izričite rezolucije Saveta Bezbednosti koja bi odobrila upotrebu sile radi zbacivanja iračkog režima značilo da je ta vojna akcija koju su predvodile SAD bila nelegitimna.

S druge strane, Sjedinjene Države su tvrdile da je vojna kampanja koalicije bila u potpunosti legitimna iz puno razloga, kao minimum zato što su Sadamova česta kršenja odredbi o prekidu vatre, sadržana u Rezoluciji 687 iz 1991, pravno omogućila nastavak vojnih operacija. Suočene sa verovatnim francuskim vetom (a moguće i ruskim i kineskim vetom) u vezi Iraka, Sjedinjene Države su se oslonile na podrazumevani autoritet Rezolucije 687, kao i na svoje nedeljivo pravo na pojedinačnu i kolektivnu odbranu, garantovano Članom 51 Povelje UN.

Kako god gledali na američki predvođeno zbacivanje Sadama, ili vazdušnu kampanju NATO protiv Srbije iz 1999, ili sadašnje priznavanje jednostranog proglašenja kosovske nezavisnosti (uključujući i od strane sadašnje vlade Italije), postoji jedna tema koja povezuje sve tri ove odluke. Sve su donesene bez izričitog ovlašćenja Saveta Bezbednosti. Štaviše, kako je prethodno objašnjeno, priznavanje kosovske nezavisnosti je ''gore'' kada se gleda iz tog ugla, s obzirom da ono praktično krši ponovno potvrđivanje suvereniteta Srbije nad tom teritorijom koje je sadržano u Rezoluciji 1244.

Ova zajednička crta nije važna zbog toga, kako to tvrde Srbija i Rusija, što se priznavanjem Kosova krši ''međunarodno pravo''. Umesto toga, ono što je stvarno važno je odsustvo spremnosti mnogih u Evropi da uvide da je ono što danas rade na Kosovu (kao i ono što su radili tokom vazdušnog rata 1999.) upravo ono za šta su naširoko kritikovali Sjedinjene Države da rade u Iraku 2003.

Kritike na račun američke politike u Iraku mogu biti znak legitimnih političkih razlika. Ono što nije legitimno je kritikovati odsustvo ovlašćenja Saveta Bezbednosti za zbacivanje Sadama, osim ako ti isti Evropljani nisu spremni da priznaju da, u slučaju Kosova, Evropa jednostavno sledi stopama Amerike.

Ukratko, danas kao i 1999, pitanje Kosova se ne može rešiti odlukama Saveta Bezbednosti na način koji bi zadovoljio glavne evropske sile. Mada se lično ne slažem sa priznavanjem Kosova u ovom trenutku zbog rizika za stabilnost Balkana koje ono donosi, ne postavljam pitanje ispravnosti takvog delovanja članica EU. Nije ni iznenađujuće ni nelegitimno, u svetlu postojeće političke realnosti, što su evropske države uradile ono što su smatrale da treba da urade mimo Saveta Bezbednosti. Sve što ja i mnogi drugi Amerikanci tražimo je da, u budućnosti, Evropljani ne kritikuju Sjedinjene Države kada budemo uradili potpuno istu stvar.

DŽon R. Bolton je Viši saradnik American Enterprise Institute-a, i bivši američki ambasador u UN.

http://www.aei.org/publications/filter.all,pubID.27632/pub_detail.asp